Poliuretan je polimer koji se sastoji od lanca organskih jedinica spojenih karbamatnim vezama. Koriste se za izradu fleksibilnih i krutih pjena, trajnih elastomera i ljepila visokih performansi, sintetičkih vlakana, brtvila, donje strane tepiha i krute plastike.
Fleksibilne poliuretanske pjene poznate su i kao poliuretanske pjene i nezamjenjive su kao komforni materijal u krevetima i namještaju. S druge strane, pjene koje se ne rastezu uglavnom se koriste za toplinsku i zvučnu izolaciju. Poliuretanski proizvodi često se nazivaju i uretani. Međutim, ne treba ga miješati s posebnom uretanskom tvari, poznatom i kao etil karbamat. Poliuretani nisu izrađeni od etil karbamata i ne sadrže ga.
Poliuretanski materijal u povijesti
Prvi ga je sintetizirao njemački znanstvenik Otto Bayer 1937. godine, a dobiven je reakcijom diizocijanata s diolom.
Ako u okolišu ima i vode, dio diizocijanata polimerizira s diolom, dok mali dio reagira s vodom stvarajući poroznu poliuretansku strukturu (struktura pjene ili spužve) reagirajući s plinom (ugljični dioksid). Na kraju razdoblja sazrijevanja (24-72 sata) dobiva se vrlo čvrsta polimerna struktura. Kasnije su dioli zamijenjeni polieterskim ili poliesterskim poliolima veće molekularne težine. Ovako formirani poliuretan tvori jači i fleksibilniji elastomer.